RAZGOVOR S POVODOM: IVANA PANDŽIĆ
KO JE IVANA PANDŽIĆ?
Ivana Pandžić je osnovnu školu i nižu muzičku (instrument violina) i gimnaziju završila u rodnoj Banjaluci. Nakon toga odlazi u Grčku gdje je kao stipendista Ministarstva nacionalne ekonomije Grčke i Ministarstva vanjskih poslova Grčke diplomirala Arheologiju i istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu Nacionalnog i kapodistrijskog Univerziteta u Atini u Grčkoj. Odmah upisuje postiplomske studije u Beogradu gdje je i magistrirala na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, u klasi prof. dr Dušana Mihailovića na temu “Kulturne veze neolita Bosne i Hercegovine sa neolitom susjednih oblasti”. Nakon kratke porodiljske pauze upisuje doktorske studije na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani, u klasi prof. dr Mihaela Budje i komentorice prof dr Rejhane Dervišević sa RGGF Tuzla. Upravo jepredala svoju tezu pod nazivom „So tokom neolita na teritoriji Bosne i Hercegovine“ i čeka da prođu sve pravne procedure kako bi se odredio datum odbrane. Jedan je od osnivača Društva arheologa Republike Srpske, član je nekoliko drugih udruženja (Srpsko arheološko društvo Beograd, član upravnog odbora Društva članova Matice Srpske u Republici Srpskoj, Prevodilačko srce i dr.), učesnik velikog broja konferencija i seminara u regionu i Evropi, predstavnik BiH u tri COST projekta, kao i predstavnik u projektu SALTGIANT – Understanding the Mediterranean Salinity Crisis“, Innovative Training Networks (ITN), Call: H2020-MSCA-ITN-2017, MARIE SKLODOWSKA-CURIE ACTIONS. Ivana je također autor desetine naučnih i stručnih publikacija i radova te autor nekoliko izložbi. Osim navedenog govori tri strana jezika (grčki, engleski i njemački), ronilac sam jednom zvjezdicom, a kao mama dvoje djece školskog uzrasta, dosta vremena provodi sa njima i suprugom u prirodi i najčešće na biciklima.
ŠTA MISLITE O?
NI: Šta Vas je zainteresovalo i nadahnulo za nauku?
Teško je izdvojiti jednu stvar. Mislim da je odrastanje u porodici u kojoj su oba roditelja radila u oblasti nauke i kulture, nenametljivo odredilo moj put. Imala sam sreću da sam u pravim trenucima imala prave ljude oko sebe, a koji su me usmjeravali na najbolji mogući način da bi danas bila tu gdje jesam. Najzanimljivija stvar je da sam ja slučajno otkrila arheologiju tj. bolje rečeno ona je mene. Dvije godine sam se spremala u ateljeima slikara Slobodana Dragaša i Mihajla Rakite jer mi je plan bio da se poslije završene Gimnazije okušam na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu, a ako to ne uspijem na Odsjeku za istoriju umjetnosti takođe u Beogradu. U međuvremenu sam aplicirala za stipendiju Grčke vlade pri Grčkoj ambasadi u BiH, čiji sam stipendista i postala, a kako su tamo studije arheologije i istorije umjetnosti na jednom smjeru, ostala sam pri svom odabiru, ali me je arheologija „preuzela“. Nakon kratkog vremena shvatila sam da svoj poziv ne bih mijenjala ni za jedan drugi. Veliki broj ljudi upoznajem koji mi kažu da su oni uvijek željeli biti arheolog, čak i moj otac koji je redovni profesor književnosti na UNIBL, ali evo ja nisam, pa sam to postala. Tako da je pouka možda da nikad ne treba biti isključiv, i pratiti put koji se otvara pred nama.
NI: Da li Vam je rad nekog naučnika/istraživača bio inspiracija za Vaš naučno-istraživački rad?
Mogu reći da su to bili ljudi sa kojim sa se susretala i sa kojima sa sarađivala i sarađujem. U Atini to je bila profesorica Lilian Karali, sa kojom sam najviše sarađivala obzirom da se ona bavi praistorijom i pejzažnom arheologijom. Kod nje sam bila angažovana i kao demonstrator na posljednjoj godini i ostale smo i danas u kontaktu. Tu je zatim prof. dr Slaviša Perić, rukovodilac Stalne arheološke radionice – srednje Pomoravlje u neolitizaciji jugoistočne Evrope u Drenovcu, Srbija, čiji sam član od njenog osnivanja. Terenska praksa sticana godinama kao i znanje koje sam stekla u radu sa profesorom kao njegov asistent temelj su svog mog rada od povratka do danas, jer naša saradnja je stalna. Kroz interdisciplinarne doktorske studije sam imala opet novo iskustvo, kada sam pod nadzorom mentora prof. dr Mihaela Budje a u saradnji sa komentoricom prof Rejhanom Dervišević na Univerzitetima u Tuzli i Ljubljani izvela eksperimentalna ispitivanja – hemijske analize praistorijske keramike u cilju utvrđivanja ostataka soli u njima, je nešto sa čim se prije nisam susretala, i to je ta ljepota nauke. Nikad ne završava.
NI: Kako zainteresovati mlade u BiH za nauku i istraživanje?
Mislim da je to najteži zadatak danas, kada su sve informacije svima dostupne, i nakon kratkog vremena na internetu smatramo da smo eksperti u određenim oblastima. Kako radim u Muzeju Republike Srpske, a predajem i na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za istoriju, u stalnom sam kontaktu sa djecom i mladima raznih uzrasta. Moj zaključak je da postoji potražnja za kvalitetom, i da će nas današnje generacije lako „prozrijeti“ ukoliko bilo šta radimo reda radi, dok će kvalitet svakako prepoznati. Koleginica viši kustos etnomuzikolog Sanja Pupac i ja smo 2018. godine u saradnji sa velikim brojem saradnika (Elektrotehnički fakultet UNIBL, Akademija umjetnosti UNIBL, Sklopy Toys, Pošte Srpske, Elektro-tim, i mnogi drugi) realizovale izložbu „Otključaj svijet iluzije i nauke“, koju je u Banjaluci u toku šest mjeseci vidjelo preko 16.000 posjetilaca. Na taj način smo privukli mlade da prije svega uđu u Muzej, i da nakon što pogledaju navedenu postavku obiđu i stalnu postavku Muzeja RS i upoznaju se sa kulturnim nasljeđem koje baštini naš Muzej. Meni lično je to najbolji parametar za sve gore navedeno, mladima je skoro sve dostupno, i prepoznaju kvalitet, a onda će se što boljom ponudom manifestacija poput Noć istraživača, Noć muzeja ili Festivala nauke kao i druge oblike populističkih prezentacija, približiti nauku. Takođe mislim da je presudno i aktivno uključivanje, te posljednjih nekoliko aktivnosti koje imam na terenu, nastojim da u saradnji sa profesorima i nastavnicima dovodim djecu i mlade na arheološka istraživanja, gdje se uključuju koliko im to vrijeme, ali i sam lokalitet dozvoljava.
NI: Na šta ste najviše ponosni u svom radu?
Moje najveće blago jeste to što sam svoje školovanje imala priliku realizovati u različitim državama i tako steći široko iskustvo, koje nastojim najviše primijeniti u radu sa studentima. Isto tako, poznavanje nekoliko stranih jezika omogućava kako praćenje rada kolega tako i objavljivanje na stranim jezicima. A praktično, kako sam prije svega arheolog, najbolja stvar je što niti jedan dan na poslu meni nije isti. Ili sam na terenu (na kopnu ili pod vodom), ili radim u depou na materijalu, pišem naučne radove, izvještaje, tekstove, pripremam izložbe.
NI: Koji su vaši planovi za budućnost i šta savjetujete budućim istraživačima?
Ni sada, poslije toliko vremena, rada, truda, ali i odricanja i ulaganja prije svega u sebe kao istraživača, ali u istraživanja i posao kojim se bavim, ne smatram da sam uradila dovoljno. Prvo što treba da uradim jeste da odbranim doktorat, što bi trebalo biti u narednih mjesec-dva, u zavisnosti od procedura na Univerzitetu u Ljubljani. Nakon toga nastavljam sa istraživačkim radom na temi moje disertacije, jer smatram da sam tek otvorila Pandorinu kutiju po pitanju eksploatacije soli tokom praistorije u BiH. Iako se odbrana doktorata smatra nekim formalnim krajem (naravno tu su post-dokotorati, habilitacije i sl.), mislim da moj istraživački rad tek počinje. A tu su i međunarodni projekti na kojima radim, ali svakako je dalje usavršavanje na primarnom mjestu.