Elma Hodžić

RAZGOVOR S POVODOM: ELMA HODŽIĆ

KO JE ELMA HODŽIĆ?

Elma Hodžić je magistrirala komparativnu književnost i historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Istražuje uloge i funkcije Muzeja revolucije BiH u procesu izgradnje kolektivnog pamćenja i društvenog identiteta, ali i različite aspekte muzealizacije rata 1992-1995 kroz postavku Opkoljeno Sarajevo Historijskog muzeja BiH. Angažirana je na projektima razvoja muzejske pedagogije. Radi kao kustosica i historičarka umjetnosti u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine.


ŠTA MISLITE O?


Šta Vas je zainteresovalo i nadahnulo da se bavite  historijom umjetnosti i radom u muzeju?

Po završetku gimnazije sam se, kao i većina svojih drugara i drugarica, našla pred velikim izazovom: šta ću biti kad porastem? Bilo je mnogo zanimanja i mogućnosti. Osjećala sam potrebu da se bavim umjetnošću, ali i snažnu potrebu da doprinosim društvu – i naravno, da živim od svog rada. Vodila sam se mišlju da ne postoje perspektivni fakulteti, već postoje perspektivni ljudi. I tako, spletom lijepih okolnosti, postanem studentica komparativne književnosti i historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ako me pitate šta je sfera mog interesovanja, ponudiću vam mnogo apstrakcije: čovjek, duh, umjetnost, priča, život. Još uvijek tragam…

U Historijski muzej BiH sam došla istražujući za svoj magistarski rad. U muzeju sam zatekla grupu entuzijasta koji rade i prave nevjerovatne stvari sa minimalnim sredstvima i bez pomoći države. Na upit da im u mimohodu magistarskih radova pomognem, direktorica muzeja (kasnije moja mentorica) i kolege su odgovorile prvim zadacima i jakom željom da mi prenesu svoja znanja. Tako je i nastala, i vremenom jačala, simbioza Historijski muzej BiH i Elma – simbioze iz koje je muzej dobivao energiju friškog knjiškog moljca (slobodno smijem reći štrebera), a ja mogućnost učenja i utjelovljenja ideja koje su me proganjale. Meni je trebao poziv koji će objediniti ljubav prema priči i književnosti sa naukom i kvalitetnim društvenim angažmanom. Poslije godinu i po volonterskog rada sam postala pripravnica, a kasnije i prava pravcata kustosica. Sada već slobodno mogu reći da se u ovih pet godina iskustva transformisala moja vizija kustoskog zanimanja i, što je najuzbudljivije, još uvijek se transformiše.

Nauka bez vjere u ono o što radimo je neuvjerljiva – maštajte, pravite, djelujte!

Zašto je Vaš  rad bitan za bh. građane, šta želite postići? 

Biti kustos znači, prije svega, biti čuvar kulturno-historijskog naslijeđa. Njegovanje naslijeđa podrazumijeva široko polje djelovanja. Kustos treba biti biti sposoban da prepozna i artikuliše priče. Priča je najvažnija! Danas se pažnja sa eksponata prebacila na publiku – bez publike bi muzeji bili prazni, a muzejski predmeti bi bile blijede krhotine prošlosti. Posmatrač predmetu daje život, a kustos pričom posreduje između prošlosti i budućnosti. Nimalo lak posao, priznaćete! Zbog toga je rad u muzeju misija, a ne posao koji se završi kada zatvorimo vrata ureda i izađemo iz institucije.

Na šta ste najviše ponosni u svom radu, koja je najbolja stvar u vezi Vašeg posla? 

Muzej ima moć da mijenja društvo mijenjajući svijest pojedinca. I svakako taj sitni, na prvi pogled nevidljivi rast je moja svakodnevna inspiracija. Za mene je u kustoskom poslu najvažniji proces: proces istraživanja i pronalaženja priča, proces interpretacije i predstavljanja naslijeđa publici, proces učenja i rušenja vidljivih i nevidljivih granica među ljudima koji se u muzejskom prostoru dešava.

,