RAZGOVOR S POVODOM: DŽENAN KOVAČIĆ
KO JE DŽENAN KOVAČIĆ?
Dženan Kovačić je osnovnu školu završio u Jablanici, a srednju medicinsku školu u Mostaru, gdje je počeo njegov rad na tuberkulozi. Dženan se prvi put susreo s tuberkulozom u trećem razredu, kada je dijagnosticirao svoj prvi slučaj tuberkuloze od razmaza sputumau laboratoriju za TBC dijagnostiku u Mostaru. Zbog manjka resursa i podrške taj rad je ubrzo postao samo teoretski, te je stavljen na kratku pauzu dok se fokusirao na učenje i školu fizike koju je svake subote pohađao na Prirodno-matematičkom fakultetu od oktobra 2018. do februara 2019. godine. Ipak, ideja pronalaska lijeka za tuberkulozu nikada nije isčeznula. Dženan upisuje Internacionalni Burch Univerzitet 2018. godine, gdje trenutno studira genetiku i bioinžinjering. Kroz saradnju sa profesorima i spoljašnjim saradnicima fakulteta, te kroz upoznavanje svijeta genetike i bioinžinjeringa – koji je bio esencijalan kako bi njegova ideja uzela konkretnu formu – uspijeva značajno unaprijediti svoj rad. Ideja je uskoro prerasla u dizajniranje farmaceutika sposobnog za eliminaciju bacila tuberkuloze iz ljudskog tijela, te time doprinjeti eradikaciji tuberkuloze. U aprilu 2019. godine Dženan je osvojio 1. mjesto na Falling Walls Lab-u u Sarajevu, što ga je plasiralo kao finalistu na Međunarodnoj konferenciji za buduća otkrića u nauci i društvu, koja će se održati u novembru u Berlinu. Kako je vrijeme odmicalo, Dženan se počeo interesovati za Alzheimerovu bolest, te etiološke faktore koji mogu da uzrokuju tu bolest. U tom polju je napisao projekat za interdisciplinarnu studiju koja uključuje novootkriveni koncept u neurologiji, tzv. “neurogeneza hipokampusa”, čiji preventivni efekat na razvoj Alzheimerove bolesti se istražuje zajedno sa efektima određenih elemenata na centralni nervni sistem. Projekat je dobio potrebnu finansijsku i tehničku podršku, te trenutno pravi svoje prve korake ka realizaciji. Dženan želi nastaviti i proširiti svoj rad upisom medicinskog fakulteta, te kao doktor medicine svoje istraživačke sposobnosti iskoristiti u kliničkom radu.
ŠTA MISLITE O?
NI: Šta Vas je zainteresovalo i nadahnulo za nauku?
Iako je moj prvi prozor u nevjerovatan svijet nauke bila tzv. “Moja Prva Enciklopedija”, iz koje se još uvijek veoma slikovito sjećam ilustracija astronauta i ljudske anatomije, nešto za što sam imao istinsku fascinaciju je bio mikroskop! Kao dijete sam molio svoju porodicu da mi kupe mikroskop – relativno funkcionalnu igračku, naravno – koji do današnjeg dana stoji na vrhu police za knjige u mojoj sobi. Sljedeća stvar, no jednako bitna, jeste bio prvi put kada sam čuo otkucaje ljudskog srca koristeći stetoskop. Fascinirala me je činjenica da taj ritmični zvuk signalizira život; nešto tako delikatno, a tako snažno. Mislim da sam u tom trenutku, zapravo, sebi u glavi zacrtao put ka medicini, koji je kasnije poprimio oblik puta ka medicinskom istraživanju. Smatram da je svako dijete, zapravo, naučnik koji svim srcem želi da potraži odgovore na to kako svijet oko njih funkcioniše. Kao što je Carl Sagan istakao, ta znatiželja se često tokom srednje škole ili viših razreda osnovne škole, nažalost, ugasi. Sve u svemu, moja znatiželja u različitim poljima nauke se javila još kada sam bio dijete; nikada me nisu zadovoljavali odgovori na naučna pitanja koja sam kao dijete imao u školi. Iza svake informacije i obrazloženja se skrivalo ono pitanje: Zašto? Učitelji u osnovnim školama, barem kada sam bio dijete, često nisu stavljali akcenat na buđenje znatiželje i kreiranja originalnih ideja u učenicima. Kako sam išao kroz razrede, iz godine u godinu je sve manji akcenat bio na znatiželji, na pronalasku odgovora na istinski izazovna pitanja, na enigmatične koncepte koji samo mogu da stimulišu mladi um u razvoju. Tokom drugog razreda srednje škole sam uspio da se oslobodim ograničenog načina razmišljanja, te da aktivno tražim načine da zadovoljim svoju naučnu znatiželju, te da možda svoje ideje pretvorim u stvarnost. Što sam dublje išao u tematiku, to su moja fascinacija i motivacija sve više rasle.
NI: Da li Vam je rad nekog naučnika/istraživača bio inspiracija za Vaš naučno-istraživački rad?
U pogledu medicine i inovacija u biomedicinskom svijetu, najveću inspiraciju sam imao iz priče Vivian Thomas-a i Alfred Blalock-a: dva ljekara koji su praktički stvorili disciplinu kardiohirurgije. Njihova je priča veoma neobična: Alfred je bio respektabilni hirurg na Johns Hopkinsu, dok je Vivian samo pospremao njegov laboratoriji; u biti je bio nadzornik laboratorija, u vrijeme velike nejednakosti između crnaca i bijelaca u SAD-u. Ipak, Vivian je samostalno sebe obrazovao putem knjiga koje su se nalazile u Alfredovom laboratoriju, sve dok nije postao ključna figura u stvaranju jedne od najistaknutijih hirurških disciplina u medicini. Vivian je dobio počasni doktorat u medicinu od strane Johns Hopkinsa, te njegov i Alfredov portret danas stoje jedno uz drugo u staroj univerzitetskoj zgradi današnjeg medicinskog fakulteta tamo. Iako nisu vezani striktno za istraživanja koja ja radim, njihova hrabrost a nastave sa svojim radom čak onda kada je čitava akademska zajednica bila načelno protiv toga, me je inspirisala da budem istrajam u onome što radim. Nije baš jednostavno u današnje vrijeme, posebno u našoj državi, ozbiljnije se baviti naukom. Ogroman otpor i prepreke se nalaze ispred puta onoga ko želi započeti karijeru naučnika, tako da je izuzetno važno imati ovakve priče kao motivaciju. Što se tiče mog rada na tuberkulozi,te rezistentnim infekcijama uopće, upornost Jonas Salk-a mi služi kao inspiracija; vjerovao je u ono što radi, te svojom upornošću i radom je proizveo prvu polio vakcinu.
NI: Kako zainteresovati mlade u BiH za nauku i istraživanje?
U pogledu medicine i inovacija u biomedicinskom svijetu, najveću inspiraciju sam imao iz priče Vivian Thomas-a i Alfred Blalock-a: dva ljekara koji su praktički stvorili disciplinu kardiohirurgije. Njihova je priča veoma neobična: Alfred je bio respektabilni hirurg na Johns Hopkinsu, dok je Vivian samo pospremao njegov laboratoriji; u biti je bio nadzornik laboratorija, u vrijeme velike nejednakosti između crnaca i bijelaca u SAD-u. Ipak, Vivian je samostalno sebe obrazovao putem knjiga koje su se nalazile u Alfredovom laboratoriju, sve dok nije postao ključna figura u stvaranju jedne od najistaknutijih hirurških disciplina u medicini. Vivian je dobio počasni doktorat u medicinu od strane Johns Hopkinsa, te njegov i Alfredov portret danas stoje jedno uz drugo u staroj univerzitetskoj zgradi današnjeg medicinskog fakulteta tamo. Iako nisu vezani striktno za istraživanja koja ja radim, njihova hrabrost a nastave sa svojim radom čak onda kada je čitava akademska zajednica bila načelno protiv toga, me je inspirisala da budem istrajam u onome što radim. Nije baš jednostavno u današnje vrijeme, posebno u našoj državi, ozbiljnije se baviti naukom. Ogroman otpor i prepreke se nalaze ispred puta onoga ko želi započeti karijeru naučnika, tako da je izuzetno važno imati ovakve priče kao motivaciju. Što se tiče mog rada na tuberkulozi,te rezistentnim infekcijama uopće, upornost Jonas Salk-a mi služi kao inspiracija; vjerovao je u ono što radi, te svojom upornošću i radom je proizveo prvu polio vakcinu.
NI: Na šta ste najviše ponosni?
Ponosan sam na to što mogu reći da se nalazim na samom frontu naučnog istraživanja. Na tuberkulozi radi hiljadu naučnika, osoba koje uzimam kao uzor, čije radove čitam kao glavne izvore stručnih informacija o toj bakteriji; biti dio te svjetske borbe ne nevjerovatna čast. Uz to, imam tu privilegiju da uz tim nevjerovatnih, međunarodno priznatih naučnika, radim na istraživanju Alzheimerove bolesti. Veoma je zanimljiva studija koja uključuje laboratorijske životinje, veoma osjetljive i savremene metode za koje vjerujem da se ovdje nikada prije nisu koristile. Pored toga, trenutno četri naučna rada su u procesu obrade od strane žurnala kojima su poslati; dva iz polja tuberkuloze, jedan iz polja nuklearne medicine, te jedan iz polja biofizike. Projekti koji slijede uključuju i definiciju parametara na osnovu kojih se dijagnosticira tuberkuloza u BiH populaciji, što će biti jedno nevjerovatno iskustvo. Na koncu, ponosan sam na to što je moj rad prepoznat, te što ću imati priliku isti da predstavim na Međunarodnoj konferenciji za buduća otrkića u nauci i društvu, u sklopu Falling Walls takmičenja u Berlinu. Sa svojih dvadeset godina ću dijeliti podiji sa najvećim umovima današnjice, što je jedna zastrašujuća pomisao kada se ipak sjetim toga da idem tamo po rezultate, po korisna poznanstva i po jedno korisno iskustvo. Od kako sam saznao za tuberkulozu, san mi je bio da doprinesem na neki značajan način ka njenom izlječenju. Sama pomisao da bi ovaj projekat mogao dovesti do eliminacije tuberkuloze, te da ću isto ideju moći predstaviti pred svijetom, je nevjerovatna čast.
NI: Koji su vaši planovi za budućnost i šta savjetujete budućim istraživačima?
Planiram rigorozno nastaviti svoj rad na tuberkulozi i Alzheimerovoj bolesti, te svoju istraživačku pažnju – kada ovi projekti već budu u svojim mnogo zrelijim fazama – preći na ostale grane neurologije i spoj umjetne inteligencije sa ljudskim centralnim nervnim sistemom. Naravno, te krupne korake moram napraviti negdje drugo, tako da planiram eventualno da se prebacim na neki inostrani univerzitet sa istraživačkim kapacitetima, te po završetku svog Bachelor studija upisati medicinu. Ultimativini cilj je medicina, te primjena svega što radim upravo ka poboljšanju ljudskog života na zemlji. Moj savjet budućim naučnicima i istraživačima bi bio ovaj: koliko god da vam srce potone kada pomislite da vas ono oko čega ste toliko strastveni neće dovesti nigdje, zapamtite da upravo kročite teškim koracima najvećih umova ljudske historije. Nauka, napredak i shvatanje padaju sa neba samo u filmovima; vi niste filmski likovi, nego budući naučnici za potencijalom da poboljšate ovaj svijet. Imajte mnogo nade, ali malo očekivanja, jer priroda ljudskom rodu ne dozvoljava da miruje, niti je svijet u kojem se nalazimo pošten, no znajte da u nauci nema pogrešnog odgovora – samo napredak – te da će se vaš trud isplatiti ako ga pametno uložite.