RAZGOVOR S POVODOM: DINKA SMAJLAGIĆ

ŠTA MISLITE O?

NI: Šta Vas je zainteresovalo i nadahnulo za nauku?

Matematika mi je interesantna doslovno od kako znam za sebe. Ta radoznalost i ljubav su dijelom naslijeđene od roditelja, a dijelom njegovani od strane mojih učitelja i nastavnika. Genetika, s druge strane, je izabrala mene i to u ranim dvadesetim. U trećem semestru mog master studija slušali smo predmete iz primjene matematike u prirodnim naukama, i tada sam počela da istražujem kakvu to moć brojevi i kompjuteri mogu imati kada se koriste u biologiji (i medicini). Taj interes (uz mnogo rada) me doveo ovdje gdje sam sada.

Koje izazove ste željeli riješiti kada ste započeli istraživanje?

Prije 3 godine, danas, i u najmanju ruku dok ne doktoriram ću pokušati da dam smisao i da pojasnim koje to genetičke varijacije u našem genetskom kodu mogu uticati na pojavu psihijatrijskih poremećaja. U fokusu mog istraživanja su također faktori okoline i njihova interakcija sa genetikom. Što više znamo o varijacijama koje mogu uticati na pojavu nekog poremećaja, to je lakše našim kolegama u oblasti mikrobiologije i farmakologije (i šire) da rade na proizvodnji novih lijekova i tretmana, sve u cilju poboljšanja kvaliteta života.

Dobili ste MSCA stipendiju za studij. Koliko Vam je značilo to iskustvo, šta savjetujete budućim aplikantima?

Ovo nije moj prvi internacionalni projekat. Kao što sam napisala u biografiji, završila sam Erasmus Mundus master joint program i cijenim to iskustvo kao i MSCA iskustvo, mnogo! Od ovakvih evropskih projekata ja uvijek iskoristim sve što mi se nudi. Cijenim svako putovanje, svaki kurs na priznatim svjetskim i evropskim univerzitetima, svaku konferenciju i priliku da učim od najboljih. Najviše od svega cijenim prijateljstva koja se tu rode. Kolege u mojoj MSCA mreži («MiND-put your mind to work on ADHD and autism») su mi bili i ostali najveća podrška tokom doktorata, i izvor razonode i zabave na našim internim kursevima i konferencijama.

Proces apliciranja na nivou doktorskih studija je isti kao i aplikacija za bilo koji drugi posao. Univerziteti su ti koji apliciraju za H2020 novac, i oni su ti koji raspisu konkurse za akademske pozicije. MSCA stipendije za postdoktorske pozicije su nesto drugo.
Ja sam naišla na ovu poziciju na web stranici www.academicpositions.com, aplicirala, odradila prvi intervju preko skajpa nakon kojeg sam pozvana u Bergen, na drugi intervju. Tamo su mi pokazali zgradu fakulteta, laboratorije, i upoznali me s nekim kolegama. Što se tiče intervjua bili su zainteresovani najviše za moju ličnost, da li je moguće sa mnom komunicirati, da li sam istrajna u onome što radim, da li sam fleksibilna kada su putovanja u pitanju. Drugim riječima, neko ko ne može zamisliti život van udobnosti svog doma, neko ko ne može živjeti bez mamine kuhinje, neko ko ima 1000 rituala prije sedmodnevnih putovanja nije baš najbolji kandidat za ovako dinamične pozicije.

Zašto je Vaše istraživanje i rad bitan za bh. građane, šta želite postići?

Za sve građane Bosne i Hercegovine (i šire) istraživanja u psihijatrijskoj genetici bi trebala biti bitna jer ukazuju na prisustvo neurospihijatrijskih poremećaja u populaciji, veliki stepen nasljednosti i veliki uticaj okoline na pojavu i trajanje istih. Mi kao nacija imamo još puno toga da radimo na kulturi mentalnog zdravlja, i ako će moje istraživanje pomoći nekome da se riješi predrasuda o autizmu, depresiji, anksioznosti itd. onda mogu reći da sam postigla neki primarni cilj.

Budite radoznali, uporni, (samo)kritični, i ne čitajte tekstove na internetu na nivou pismenih zadataka iz 2. gimnazije. Neko se potrudio da napiše fantastične knjige i naučne članke, na vama je da ih nađete i pročitate.

Možete li predstaviti svoj rad putem analogije?

Mogu pokušati. Možda ste kao i ja u školi učili o genima kao o prekidačima za svjetlo ili kao o nečemu što ima dva stanja 0 ili 1, pa kada to nešto naslijedimo svjetlo u sobi je upaljeno (stanje 1), a kada to nešto ne naslijedimo svjetlo je ugašeno (stanje 2). Eh, za određene sindrome i poremećaje (u nauci poznate kao Mendelovi poremećaji) to i jeste tačno, međutim za većinu kompleksnih (i uglavnom nerijetkih) poremećaja upaiti svjetlo u sobi i nije tako lahko. Ja radim istraživanja koristeći podatke hiljada i hiljada ljudi, i njihovih genetskih kodova (svaki ima otprilike 3 miliona dozera koje kada malo okrenete u desno malo i osvjetlite sobu). Ono što moje kolege i ja pokušavamo je locirati sve moguće dozere koji bi zajedno osvjetlili neurospihijatrijske poremećaje i na taj način pomogli svima nama da znamo više o istim.

Na šta ste najviše ponosni u svom radu, koja je najbolja stvar u vezi Vašeg posla?

Najviše sam ponosna na svoju istrajnost a najviše zahvalna na svojoj radoznalosti, jer odlučiti se za doktorske studije na medicinskom fakultetu bez da ste ikada nogom kročili na isti, u zemlji koju nikada ni posjetili niste, se može tumačiti kao ludost.
Najbolja stvar (i nerijetki izvor frustracije) je nepredvidivost i svakodnevno učenje. Taman kada pomislite da ste sve shvatili, savladali sve tehnike, izađe neki novi članak, novi softver, dođete na ideju da se neki drugi model mogao također testirati i time poboljšati vaše istraživanje. I onda krenete od nule odnosno od učenja toga nečega novog, pa to nešto primjenite, pa se namučite da to shvatite i objasnite vašem timu i na kraju generalnoj populaciji. I kada pomislite da ćete odahnuti malo, eh tada je vrijeme za nešto novije od novog. I nema stajanja. Međutim, ti trenuci kada nešto shvatim, kada mogu nazvati majku na skajp i pojasniti joj šta sam danas novo naučila, oni zaista nemaju cijenu.

Vaš savjet budućim naučnicima i istraživačima?

Budite radoznali, uporni, (samo)kritični, i ne čitajte tekstove na internetu na nivou pismenih zadataka iz 2. gimnazije. Neko se potrudio da napiše fantastične knjige i naučne članke, na vama je da ih nađete i pročitate.