NI: Šta Vas je zainteresovalo i nadahnulo za nauku?
Branka: Vjerujte, sad kad me ovako pitate, ni sama ne znam. Valjda nikada dosad nisam ni razmišljala o tome. Oduvijek sam bila radoznala, željna znanja i mnogo čitala pa mi se, u skladu s tim, podrazumijevalo da idem u gimnaziju, da studiram književnost, da nakon studija upišem odmah postdiplomski…Sjećam se tog čudnog osjećaja na dan odbrane diplomskog rada. Većina ljudi je na taj dan srećna jer je završila jedan dosta dug i naporan proces koji bi trebalo da donese neki napredak životu. Ja sam bila uplašena, izgubljena i šokirana činjenicom da je sad to-to i da je gotovo! Činilo mi se da sam tek tada bila svjesna šta sve i koliko ne znam i morala sam odmah i pod hitno da nastavim dalje.
S druge strane, u svojoj poslovnoj karijeri radila sam dosta različitih stvari koje su me često stavljale u poziciju da učim nešto novo i istražujem. Nije da sam morala, da se razumijemo, ali sam uvijek osjećala grižu savjesti ako nisam u potpunosti vladala prostorom u kojem boravim i radim. Sjećam se da sam, došavši na poziciju bibliotekara na Akademiji umjetnosti, mjesecima sjedila na podu okružena različitim knjigama, slikarskim monografijama i notnim zapisima različitih kompozicija i učila. Isto tako, obavljajući posao referenta u studentskoj službi nastojala sam saznati sve što se može o tome ne tako naučnom, više prozaičnom radnom mjestu…
Mislim da bi pravi odgovor na Vaše pitanje bio radoznalost i potreba da se bude najbolja verzija sebe!
NI: Da li Vam je rad nekog naučnika/istraživača bio inspiracija za Vaš naučno-istraživački rad?
Branka: S obzirom na to da je moj posao najviše u prosvjeti, mogu reći da su me inspirisali neki od mojih profesora koje sam cijenila i voljela u svom dugogodišnjem školovanju.
Ako govorimo o debati, koja je posljednjih 10-ak godina moj hobi i prostor moga djelovanja, rekla bih da su to moji učenici. Ponukana upravo njihovom energijom i voljom za radom i znanjem, neprestano tragam za novim formatima, temama, vježbama. Ako želite njima da date maksimum, morate prvo sami da ga dostignete!
NI: Kako zainteresovati mlade u BiH za nauku i istraživanje?
Branka: I u BiH i u bilo kojem drugom dijelu svijeta to se čini na isti način: sopstvenim primjerom! Naravno, mnogo je lakše u onom dijelu svijeta u kojem se taj sopstveni primjer nekako isplati i društvenim položajem, i poslom, i uslovima života, ali vjerujte da ni ovdje nije nemoguće. Motivacija za rad nikada ne smije, niti je bila samo materijalna. Svoju platu nikada nisam povezivala s poslom koji radim. Ona mi je oduvijek bila samo način I sredstvo da preživim. Da jesam, mislim da ne bih dugo radila ovaj posao niti u ovoj zemlji. Ovako, plata je taj neki finansijski dio koji omogućava preživljavanje, a posao se veže za učenike, njihov rast I razvoj I moje sopstveno zadovoljstvo kada ih čujem kako govore, debatuju, odgovaraju, analiziraju, povezuju, kada pročitam njihove pismene sastave, kada stignu rezultati eksternog ocjenjivanja na IB program…Samo njihov uspjeh I zadovoljstvo mogu da motivišu čovjeka na rad!
NI: Na šta ste najviše ponosni u svom radu?
Branka: Odgovor na ovo pitanje je definitivno na svoje učenike! Toliko je radosti i ponosa koji ne da disati u svakom njihovom javljanju, poruci prepunoj zahvalnosti za neke sitne stvari koje ja ponekad i zaboravim, da se sva muka i povremeno nerviranje zaboravi. Kada neko upiše književnost jer sam ga ja zarazila ljubavlju prema knjizi, čini mi se da mi se život produži za 5 godina! Kada neko radeći neki posao upotrijebi neku debatnu vještinu i o tome mi piše, vidim smisao u svakoj novoj debati i svakom novom dodatnom radu! Ne postoji ništa vrednije od čovjeka i ništa važnije od pomoći u njegovoj izgradnji, a ja upravo u tome vidim svrhu svog zanimanja! Manje, kakao ih naučiti odlike književnog pravca ili književne vrste, a više naučiti šta je obraz, pravda, čast i poštenje!
NI: Anegdota iz profesionalnog života?
Branka: Jedna od anegdota koje nikada neću zaboraviti vezana je za moje učenike iz Gimnazije “Vaso Pelagić” iz Brčkog. Bili smo u Sarajevu na jednom od debatnih seminara i njih je sa mnom došlo čini mi se čak 10. Naravno, kao i svi mladi ljudi, družili su se u jednoj sobi, pjevali, pomalo i nazdravljali i ja sam jedno vrijeme bila s njima, kako radi druženja, tako i radi mogućnosti kontrolisanja njihovog ponašanja. Nakon što sam otišla na spavanje, samo sam strahovala od toga da će napustiti hotel, otići negdje u grad i da bi im se moglo nešto desiti. Uskoro nakon lijeganja u krevet, začula sam tutanj kroz hodnik, kikotanje, dozivanje. Razmišljala sam šta da uradim. Bila sam ljuta, nervozna, bilo mi je krivo što sad moram da se svađam s njima, da ih ganjam…i dok sam tako razmišljala kud i šta, zazvonio mi je telefon. Poziv od jednog od učenika. Najgoreg, najrizičnijeg ponašanja, a jednog od najdražih….Uplašila sam se. Znala sam da nešto ne valja. Kada sam se javila, zamolio me da dođem do prozora svoje sobe i pogledam na parking i prekinuo vezu. Trkom sam došla do prozora, iako su mi se noge već odsjekle od straha. U svojoj glavi vidjela sam policijsku patrolu koja ih je uhapsila maloljetne i bez kontrole. Ali ne. To nije bio prizor koji sam vidjela. Ono što je bilo na parkingu jeste srce formirano od tijela mojih debatanata i učenika tačno ispod mog prozora. Takav prizor nikada nisam vidjela i sumnjam da ću ikad, ali sliku nikada neću zaboraviti.
NI: Šta izdvajate kao najbolje/najvažnije u vezi Vašeg posla?
Branka: Na ovo pitanje sam već odgovorila: izgradnja ličnosti mladih ljudi, učenje vještinama življenja i ponašanja, komunikacije, identiteta i pravednosti.
NI: Koji su vaši planovi za budućnost?
Branka: Najvažniji plan mi je da kroz rad s mladim ljudima što duže održim ovu vatru koja evo već 18 godina jednako plamti i tjera me dalje i više!
NI: Da li se u slobodno vrijeme bavite nekom drugom disciplinom, zanimljivim hobijem?
Branka: Doskora sam bila ljuta na sebe što se ne bavim ničim, ne pletem, ne pravim nakit, ne trčim…A onda sam shvatila da se bavim svojim poslom i u slobodno vrijeme. Ili debatujem ili se pripremam za debate ili čitam ili podižem svijest ljudi oko sebe o društvenim pitanjima o kojima moramo svi razmišljati i odlučivati.
NI: Vaš savjet budućim naučnicima i istraživačima?
Branka: Moj savjet ne samo istraživačima i naučnicima već svim ljudima na planeti kada su u pitanju i posao i privatan život bio bi da učine sve da u sebi očuvaju plamen koji ih je doveo na mjesto na kojem su, jer samo ako osjećamo vatru, možemo je i prenijeti, a raditi s ljudima neosporno podrazumijeva i prenos energije, informacija, znanja, sposobnosti. Nemoguće je nekom prenijeti nešto što sami nemamo! Nemamo li radoznalosti, ne možemo je prenijeti, nemamo li ljubavi, ne možemo je u drugom stvoriti, nemamo li žara za sticanjem znanja, ne možemo ga nigdje izvan sebe ni očekivati ni vidjeti. Radite na sebi i njegujte svoj plamen, a on će se neminovno vidjeti i izvan vas i osvjetljavati sve i svakoga ko s vama dođe u dodir.
BIOGRAFIJA
BIOGRAFIJA
Branka Ljubojević, rođena je 1979. godine u Banjoj Luci, je magistar u oblasti Nauka o književnosti. Magistrirala je 2011. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, gdje je završila i osnovne studije 2003. godine, na odsjeku na srpski jezik i književnost.
Zaposlena je Gimnaziji Banja Luka kao profesor srpskog jezika i književnosti u nacionalnom programu i profesora književnosti na Programu međunarodne mature. Radila je kao bibliotekar na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci sa zvanjem bibliotekara, te kao profesor i nastavnik srpskog i engleskog jezika u više osnovnih i srednjih škola.
Za svoj najvažniji rad smatra rad u oblasti debate kojim se bavi od 2010. godine. Vodila je debatni klub u Brčkom tri godine, a sada već više od sedam godina trenira debitante i vodi Debatni klub „Gorgije“ Gimnazije Banja Luka. Zajedno sa svojim učenicima učestvovala je na mnogim regionalnim, državnim i međunarodnim takmičenjima i ostvarila odlične rezultate kako u oblasti debate, tako i u oblasti besjedništva. Dvije godine bila je honorarno angažovana kao debatni trener na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.
Svojim najvećim uspjehom Branka smatra činjenicu da njeni učenici, naročito debitanti, znaju da cijene sav njen uloženi trud i da joj se uvijek javljaju i vraćaju, odakle god da dođu i kuda god da odu.