RAZGOVOR S POVODOM: BORJANA MRĐA

ŠTA MISLITE O?

NI: Šta Vas je zainteresovalo i nadahnulo za nauku?

Reprodukcija „stvarnosti“ može biti majstorski izvedena u mediju slikarstva ali to nije nužno umjetnost. Ono što vodi do umjetnosti je niz grešaka u materiji ili mediju, kao i promišljanje, proces kontekstualizacije određenog umjetničkog djelovanja. Savladavanje sopstvenog neznanja vidim kao kreativan čin, a istraživanje kao zdrav odnos prema neznanju. Onoliko koliko je umjetnik začuđen i zadivljen svojim saznanjima, toliko će posmatrač biti zadivljen i začuđen pred njegovim radom. Kada prestane potreba za čuđenjem i istraživanjem nastupa amaterizam u djelovanju. Različiti modeli metoda istraživanja su me privukli naučnom posmatranju svijeta. Nerijetko su naučnici inspirisani radovima umjetnika dolazili do naučnih otkrića, a moram priznati da me različiti naučni tekstovi duboko pokrenu da stvaram. Osjećam vrlo često da naučnom pristupu nešto nedostaje i da umjetnici posmatraju sa druge strane ali ne u smislu suprotnosti ili nepomirljivog dualizma već da im je svrha postojati kao dvije strane jednine. Ono što nam nauka daje konkretno je upotrebljivo, a ono što umjetnost daje je apstraktno upotrebljivo. I jedno i drugo smo „mi“ – civilizovane životinje.

NI: Kada tačno počinje želja da se bavite slikarstvom?

Sasvim klišeizirana priča se desila u mom slučaju – od malih nogu. Sa tri godine sam već uveliko slikala vrlo konkretne tematske cjeline ali i likove sa karakternim i anatomskim specifičnostima. Bila sam jako nemirno dijete i jedino što je moglo da me smiri su papir i bojice. Prepričavaju mi da su često vikali i dozivali me dok slikam i ne bih se mrdnula iz svog svijeta. A romantični snovi o slikarki koja slika „prelijepe“ slike su se pojavili već sa šest godina. Ti snovi su razbijeni da bih mogla postati umjetnica. Svaka tranzicija iz snova u stvarnost bolna je i ostavlja ožiljke ali te čini bližim suštini.

NI: Kako je tekao Vaš profesionalni put?

Sistem školovanja nije naročito njegovao plahi umjetnički talenat. Uvijek su prednost imale prirodne nauke koje su garantovale ozbiljnost i uspijeh. Tako sam ja poljuljana okolnostima počela da se pribojavam za svoj profesionalni put za koji sam se već u Osnovnoj školi Brako Ćopić kod nastavnice Ljerke Kokanović pripremala. Takođe sam jedan period pred kraj osnovne škole odlazila kod slikara Žike Pećarića na konsultacije, on je tada radio u Narodnom pozorištu RS. Kasnije, u Banjalučkoj Gimnaziji sam se pripremala kod nastavnika Drage Barišića. U Gimnaziji je to pripremanje postalo veoma ozbiljno, tu sam sa grupom mladih već radila klasične studije akta i mrtve prirode pod nadzorom našeg nastavnika. Svi smo upisali Akademije umjetnosti. Akademija umjetnosti u Banjaluci je moja životna i profesionalna prekretnica. Profesor Slikanja sa kojim sam radila šest godina na osnovnim i magistarskim studijama je Radomir Knežević, koji je dolazio u Banjaluku iz svoje matične ustanove – Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu, budući da je Banjalučka Akademija bila mlada institucija i još nije imala potpuno oformljen profesorski kadar. Svoju umjetničku praksu sam stabilizovala i zaokružila na magistarskim studijama i sa tim slikama prvi put prolazim na žiriranoj internacionalnoj izložbi pod nazivom What is white? u galeriji Ada street Gallery u Londonu. Na Akademiji sam više puta nagrađivana za svoj rad u oblasti crteža i slike. Kasnije su se nizali mnogi uspjesi i neuspjesi, regionalnog i internacionalnog karaktera. Nisam očekivala da ću se baviti pedagogijom. Prvi posao za koji sam aplicirala i dobila ga jeste nastavnički u Katoličkoj gimnaziji u Banjaluci. Shvatila sam da volim taj posao, otkrila sam da to dobro radim i da mogu puno više u tom smislu. Prekretnica ka univerzitetskoj karijeri, koja traje već dvanaest godina, bila je pozicija demonstratora na Banjalučkoj Akademiji – Katedra za slikarstvo, na kojoj sam zaposlena u svojstvu docenta na predmetima Crtanje i Slikanje i trenutno vodim slikarsku klasu treće godine. Uporedo završavam doktorske studije na FLU u Beogradu. Tako mi se profesionalni put odvija na dva fronta koji su usko povezani ali zatijevaju dosta energije i konstantnog rada na sebi.

NI: Da li Vam je rad nekog naučnika/istraživača bio inspiracija?

Privlače me tekstovi iz oblasti kvantne fizike, filozofije, različita tehno-biološka otkrića, saznanja iz oblasti istorije, psihologije itd. Najzanimljiviji su mi naučnici koji odlično plivaju u više oblasti. Navešću one čijim radom sam se bavila u najskorije vrijeme: Onto-etička istraživanja Elizabeth Grosz, pogled na humanizam i antroposa u odnosu na trenutna posthumanistička strujanja u istraživanju Rosi Braidotti, biolog Hans Driesch i njegova filozofija organizma, Svetlana Slapšak sa svojim reinterpretacijama mitologije kroz uloge žene, Gaston Bachelard i njegova poetika nauke i filozofije, Gilles Deleuze, Gilbert Simondon i njegova teorija individuacije itd.

NI: Kako zainteresovati mlade u BiH za nauku i istraživanje?

Mislim da treba nekada učiti od kraja (sadašnjosti) prema početku (prošlosti) u nastavnom procesu. Oduvijek učimo ono što je bilo daleki niz godina prije nas prvo u adolescentsko vrijeme kad nas to uopšte ne zanima niti to možemo pojmiti i razumjeti u tim godinama i sa svim što nam se ubrzano dešava u sadašnjosti. Naša istorija postaje tako obimna da je ne možemo reciklirati više. Zašto ne obrnuti tok za mlade ljude u nekim prilikama u smislu da laganim koracima, logički dođu do postanka i uzroka onoga što dobro poznaju i danas koriste. Učenje kroz povezivanje činjenica različitih naučnih oblasti, umjesto „bubanja“ na pamet bilo bi takođe pozitivno. Pod ovim mislim da su saznanja koja dobijamo iz biologije povezana sa filozofijom, matematikom, tehnologijom, istorijom, umjetnošću itd… Ono što mi radimo je učimo sijaset različitih predmeta sa vremenskim linijama koje se ne poklapaju čak. Banalizujem – dok slikari oslikavaju zidove piramida u drevnom Egiptu u oblasti umjetnosti, istorijski smo na Drugom svj. ratu i slične takve paralele. Istraživanje jeste povezivanje činjenica na različite načine. Naš obrazovni sistem često radi protiv takvog pristupa. Takođe mnogo teorije bez praktičnih vježbi i eksperimenata, bez dodira sa stvarnošću. Međutim danas je više eksternih mogućnosti za aktivaciju mladih kreativaca mimo nastave, pa i vaš događaj je jedan od pozitivnih primjera.

NI: Na šta ste najviše ponosni u svom radu, koja je najbolja stvar u vezi Vašeg posla?

Ozbiljna i duboka kategorija je „ponosna“. Ne znam da li to doživljavam baš kao ponos – mislim na svoj lični rad u oblasti umjetnosti. Očekujem da najbolji radovi dolaze, oni na koje ću u starosti biti ponosna ili mi treba vremena da sagledam sve što sam do sada radila u širem kontekstu pa da imam dokaz da sam inovativna, specifična u radu itd. Sada sam ponosna na svoje studente koji se osamostale nakon fakulteta i ostanu u umjetnosti.

Možda neka vrsta energičnog zadovoljstva je prisutna u mom ličnom radu. Kao kada vam svi govore da nešto nećete uspjeti ali vi to ipak uradite. Ono što ja nemam vremena i ne želim da radim je da se okrenem prema tim nevjernicima i sladim se, već jednostavno idem dalje, tražim nove izazove, istažujem, zanesem se novom temom rada. Takva je umjetnost i život umjetnika, uvijek se krećete mentalno i ne mirujete dovoljno dugo da vam na misli padne prašina…ne bi bar trebalo.

NI: Koji su vaši planovi za budućnost?

Gledam da mi „budućnost“ bude najdalje neki okvirni mjesečni plan.  Da ne izgubim uzbuđenje i smisao svega što radim u pretjeranoj racionalizaciji ciljeva u budućnosti. To mi se odskoro dešava, da okvirno znam šta želim i ne planiram ništa pretjerano detaljno, to je najveća sloboda koju sebi mogu priuštiti.