RAZGOVOR S POVODOM: AMINA SEFERAGIĆ

ŠTA MISLITE O?

NI: Šta Vas je zainteresovalo i nadahnulo za nauku?

Ne mogu reći šta me zainteresovalo niti nadahnulo (u prošlom vremenu) za nauku jer se ne sjećam nikakvog posebnog momenta nadahnuća, mogu samo reći šta me konstantno inspiriše da se bavim naukom. Kroz školu sam razvila interes za nauku spontano, prirodne nauke su mi dobro išle jer su mi bile zanimljive, pogotovo matematika. Matematiku smatram zanimljivom jer ona predstavlja jezik kojim se opisuju i manipulišu pojave prisutne u prirodi na sistematičan način. Objekti u matematici, na prvu misao kreirani od strane čovjeka kao misaona apstrakcija osobina (npr. broj 3: on opisuje generalno svojstvo trojnosti, tri čovjeka, tri jabuke, tri planete, tri sastojka, tri kapi – apstrakcija svojstva trojnosti) se zapravo nalaze u prirodi, čovjek „otkriva“ te pojave i tako se matematika i razvija. Prirodni brojevi (1, 2, 3, …) opisuju svojstva brojnosti u prirodi, nad njima se mogu vršiti računske operacije, jedna od kojih je oduzimanje. Da bismo sistematično definisali oduzimanje potrebni su nam i negativni brojevi (…, -3, -2, -1, 0, 1, 2, 3, …) te smo definisali sistem cijelih brojeva. Ovi brojevi opisuju stanje na bankovnim računima, električni naboj ili datume (ako smatramo da je jučer -1 dan od danas). Ljudi nisu „izmislili“ negativne brojeve, oni postoje. Broj π nije izmišljen od strane nekog matematičara, on u prirodi postoji, to je obim svakog kruga podijeljenog njegovim prečnikom. Matematičari su onda otkrili ekspanzije broja π kao što su π = 2{(2/1)(2/3)(4/3)(4/5)(6/5)(6/7)(8/7)(8/9)…} (John Wallis 1655) ili π = 4(1 – 1/3+1/5-1/7+1/9-1/11+…) (James Gregory 1671) ili π = √{6(1+1/4+1/9+1/16+1/25+1/36+…)} (Leonard Euler). Je li slučajnost da gornji beskonačni izrazi kvantificiraju odnos obima i prečnika svakog kruga ili je to pojava prisutna u prirodi? Ovakve pojave smatram fascinantnim, a matematika je puna njih, ovo je jednostavan primjer jedne takve pojave. Kao što se skupovi brojeva u matematici šire da prime poznate entitete (prirodni, cijeli, racionalni, realni u koje π spada itd.), tako se generalno matematski koncepti otkrivaju i šire. Matematika se često posmatra kao skup mentalnih konstrukcija koje matemtičari prave, naizgled nepovezanih sa realnošću. Međutim, šta ako je više od konstrukcije ljudskog mozga? Kao što sam pokušala dočarati primjerom sa brojevima iznad, često se čini da matematski koncepti u sebi imaju neku duboku realnost koja prevazilazi mentalne intencije bilo kojeg matematičara. Kao da je ljudska misao kroz matematiku vođena prema nekoj eksternoj istini koja ima svoju spostvenu realnost, i koja se samo djelimično otkriva matematičarima. Mandelbrotov skup predstavlja odličan primjer jedne takve pojave (ako niste upoznati pročitajte o tome). Platonska filozofija matematike podržava ideju da je matematika otkriće, dok formalistička smatra matematiku izumom. Kao što se dalo primijetiti, ja naginjem ovoj prvoj. Fascinantno je koliko nas daleko matematika dovela. Sve kvantifikacije se zapisuju i manipulišu matematikom. Mnogo je faktora u razvoju nauke od kamenog doba do danas, ali matematika je jedan od najvažnijih jer je utkana u skoro sve druge nauke i otvara mnogo mogućnosti. Kako sam se željela baviti matematikom, odlučila sam upisati Automatiku i elektroniku na Elektrotehničkom fakultetu UNSA jer je automatika velikim dijelom konkretna primjena matematike i sam studij je zahtijevao mnogo matematike. Ono što me konstantno nadahnjuje danas u ovom poslu je to što je svaki naredni problem koji se postavi pred istraživača drugačiji, naučnik/istraživač nikada ne radi istu stvar dva puta, u našem poslu nema šablona. Probleme koje mi rješavamo niko nikad prije nas nije riješio. Internet pretraga ne daje odgovore na naša pitanja, mi objavljujemo prve odgovore na internet (kroz naučne magazine i zbirke radova sa konferencija). Svaki problem se radi po prvi put, a sve što u životu radimo po prvi put nam je posebno. Naravno, ne ide uvijek sve glatko ali upravo izazov ovog posla u konačnici daje satisfakciju.

NI: Da li Vam je rad nekog naučnika/istraživača bio inspiracija za Vaš naučno-istraživački rad?

Živimo u informacijskom dobu gdje su nam svima informacije dostupne svuda. Dakle, možemo pratiti dešavanja iz svih sfera života iz cijelog svijeta u svakom momentu, a ne samo ona u našoj neposrednoj okolini kao prije par decenija, tako da inspiraciju crpim iz mnogo izvora i ne mogu izdvojiti jednu konkretnu osobu čiji me rad inspirisao. Neke od najboljih naučnih rezultata u mojoj oblasti postigla je grupa istraživača sa ruske Akademije nauka čiji rad svakako redovno pratim, kao i sve ostale koji doprinose ovoj oblasti. Svi oni su mi povremeno inspiracija. Inspiraciju zapravo pronalazim svuda. Na primjer, na STEM Youth Camp-u u organizaciji ANNT-a upoznala sam istraživače iz oblasti medicine i biologije (pored onih iz inženjerskih disciplina) koji imaju određene tehničke izazove u svojim istraživanjima te kroz razgovor sa njima uvidjela njihove praktične potrebe koji također inspirišu moj rad. Generalno, inspiracije mi ne fali, izazova će uvijek biti.

NI: Kako zainteresovati mlade u BiH za nauku i istraživanje?

Inteligencija je u svijetu ravnomjerno raspoređena. U BiH, kao i svuda drugo, ljudi imaju različita interesovanja i to je uredu, da je drugačije ne bi bilo dobro. Osnovni problem bavljenjem naukom u BiH jeste infrastruktura. BiH nema velikih korporacija koje značajno ulažu u razvoj i istraživanje, nemamo ni državnih instituta. Učenici srednjih škola često misle da nakon studija matematike ili fizike mogu raditi u školama/fakultetima i nigdje više. Mislim da interes za nauku nije problem, interes svakako postoji u nekoj zdravoj mjeri, ali ga moramo prepoznati i razvijati i van standardnog školskog plana i programa. Morali bismo obezbijediti infrastrukturu za naučno-istraživački rad i usmjeravati zainteresiranu omladinu da najbolje iskoriste svoj potencijal, štaviše da ga stalno unapređuju. Stariji srednjoškolci i studenti su po mom iskustvu jako motivirani za rad, jako su radoznali jer još uvijek nisu počeli da razmišljaju in the box što nas starije većinom snađe jednom kad se specijaliziramo u jednoj konkretnoj oblasti. Takva omladina bi itekako mogla doprinijeti razvoju i istraživanju u firmama kroz prakse jer oni imaju dosta znanja, ono što im fali brzo nauče, i ta brzina učenja kompenzira manjak iskustva. Zaradili bi sebi džeparac a kompaniji bi itekako bila od koristi njihova inovativna i svježa razmišljanja. Ja sam radila prakse kao student i izdvojila bih praksu upravo u istraživačkom centru kompanije Bosch gdje zapravo rade naučnici i inženjeri na razvoju novih tehnologija koje će Bosch nuditi na tržištu za nekoliko godina. Dobila sam zaduženja na konkretnom razvojnom projektu, imala sam odgovornost i bilo mi je vrlo zanimljivo da primijenim teorijsko znanje u praksi, a i naučila sam dosta novoga. Tu sam prvi put direktno primijenila teoretsko znanje matematike – analitičku geometriju u prostoru – na konkretnom inženjerskom problemu (kretanje robotskog manipulatora kroz ravan u prostoru pri automatizaciji kalibracije kamera). Istraživači koji tamo rade su me itekako inspirisali i iz prve ruke sam vidjela da je moguće imati super zanimljiv posao usko vezan za prirodne nauke a da nije u prosvjeti. Mislim da je najbolje njegovati interes za nauku kod omladine kroz širenje njihovih vidika van standardnih školskih časova, njihovo umrežavanje i motiviranje pomjeranja granica znanja. Skoro svake godine naša BH omladina nam donosi medalje sa svjetskih olimpijada iz matematike i fizike, ta omladina učestvuje na kampovima koji se organizuju za srednjoškolce. Mislim da bi se napredak ostvario širim povezivanjem omladine jer samo šačica srednjoškolaca su takmičari, uče i druže se i van škola, dok je znatno više srednjoškolaca odlično iz prirodnih nauka ali se ne takmiče, neki od njih možda nemaju ni mogućnosti da se spremaju za takmičenja a bili bi konkurentni takmičari da imaju. Takmičenja su jako dobar stimulator za napredak. Vjerujem da bi sistematičan rad u školama u smjeru pripreme za (bilo kakva) takmičenja veće skupine perspektivne omladine, odlazak na takmičenja u druge gradove/države imalo jako pozitivan efekat na srednjoškolsku omladinu jer im prvenstveno širi vidike a i pomjera granice sposobnosti. To mogu biti i neka grupna takmičenja, takmičenja između škola koje sama grupa škola organizuje, bilo kakav vid događaja koji inherentno pomjera granice znanja a ima i društvenu komponentu koja je omladini jako važna. Da bismo stvarali prilike u naučno-istraživačkom smislu generalno, sve što možemo u ovom momentu jeste praviti prve korake pri razvoju infrastrukture za naučno-istraživački rad. Naučno-istraživački rad (i obrazovanje) je jedan od ključnih faktora u razvoju jedne države. Naša ekonomija se zasniva na uslužnim djelatnostima, industriji, proizvodnji i poljoprivredi jer inovacija nemamo. Međutim, koliko je naučno-istraživački rad važan za jednu državu se direktno vidi iz natjecanja između SAD i Kine u razvoju 5G tehnologije. SAD je prva razvila 4G tehnologiju prije nekoliko godina i time doprinijela bruto nacionalnom dohotku države za skoro 100 milijardi USD. 5G tehnologija ima znatno širi opseg primjene od 4G. 5G će povezivati automobile, implementirati pametne gradove i slično, pored svih trenutnih upotreba 4G mreže. Ako SAD dobije utrku za 5G, to će kreirati oko 3 miliona poslova i dodati oko 500 milijardi USD bruto nacionalnom dohotku. Benefiti pobjede u ovoj utrci nisu samo novčani, to je i utrka moći. Kineska kompanija Huawei je došla najdalje u realizaciji 5G tehnologije, na šta je SAD odgovorila banovanjem Huawei opreme u SAD zbog „sigurnosnih propusta“, a što se odrazilo na popularnost Huawei uređaja u cijelom svijetu sabotirajući kompaniju i uveliko joj degradirajući poslovanje. Sam taj skandal nam govori koliko je ova utrka važna – koliko je biti prvi u inovaciji važno za jednu državu. Najbolja realizacija 5G mreže će postaviti trendove u svijetu i kontrolisati tržište, pored svih gore navedenih benefita. Ogromno dugoročno unapređenje ekonomije je direktna posljedica naučno-istraživačkog rada u jednoj državi i nikakva proizvodnja ne može toliko doprinijeti ekonomiji države koliko može inovacija, jer inovacija nema konkurenciju u svijetu (neko vrijeme). Naučno istraživački rad povlači i unapređenje obrazovanja, privlači ljude u državu, pravi radna mjesta, i sve to dugoročno.

NI: Na šta ste najviše ponosni?

Nisam ponosna ni na šta konkretno. Svoju karijeru ne smatram nekim prestižom niti postignućem već radom kao što je i svaki drugi, moja obaveza je doprinijeti društvu kako najbolje znam i umijem i nastojim to i raditi kroz svoj posao. Smatram da je dobar smetljar vrijedniji društvu od lošeg ljekara, stoga pokušavam raditi svoj posao što bolje mogu, to je moja obaveza prema cjelokupnom društvu (ne samo poslodavcu) i smatram da se nemam čime ponositi jer nastojim izvršiti svoje obaveze. Povremeno se trud nagradi ponekim priznanjem na koja posmatram kao svojevrsno „hvala“ od društva i samo mogu biti zahvalna što je baš moj rad to društvo prepoznalo. Ponos čuvam za porodicu, prijatelje, poznanike i bilo koga ko pomjeri granice svojih mogućnosti uprkos ograničenjima. Što je veće ograničenje, to je veći ponos. Ja sam nekako navikla raditi sa ograničenjima i moj svakodnevni posao podrazumijeva konstantno učenje i konstantno razvijanje pa za lični ponos nekako nema mjesta. Mislim da je najbolja stvar upravo to: konstatno intelektualno razvijanje ličnosti, konstantna inspiracija najnovijim naučnim dostignućima i ljudima koji ih postižu, dinamika posla i rad „u budućnosti“ obzirom da istraživači u neku ruku kreiraju budućnost.

NI: Koji su vaši planovi za budućnost i šta savjetujete budućim istraživačima?

Do sada se budućnost uvijek dobro brinula za mene i stvari su ispadale mnogo boljim od onih što sam očekivala tako da konkretne planove u ovom momentu nemam, svijet se previše brzo mijenja za previše dugoročne planove. Nastavit ću se baviti naučno-istraživačkim radom dok god fizički i intelektualno mogu, da li će to biti u obliku post-doktorata ili u nekom profitablinom istraživačkom centru, još uvijek ne znam. Prilika zaista ima mnogo samo ih treba potražiti, a ako nema odgovarajućih prilika izvolite i sami ih kreirajte. Moj savjet budućim naučnicima i istraživačima jeste upravo to: tražite prilike i ne dozvolite da prolaze pored vas. Ponekad se veliki koraci čine zastrašujućim ali se svaki itekako isplati (u najgorem slučaju kao neprocjenjiva životna lekcija). Budite dječije radoznali i tražite svoje odgovore, nikome ne vjerujte na riječ: sami donosite zaključke i provjeravajte hipoteze, ne tražite pomoć kod zahtjevnih zadataka jer vi sve možete ako se dovoljno potrudite i ako imate dovoljno vremena. Stvari koje ne znamo (od zadataka u školi do problema na poslu) su one koje nas najviše nauče, najlakše je pitati nekog drugog. Ponekad problem riješimo za pola sata a nekad nam treba 10 dana, mjeseci, godina ili decenija. Na kraju krajeva, neki od Millenium Prize Problems (matematički problemi za koje još nije nađeno rješenje, a nagrada za rješenje je 1 milion USD) su stari stoljećima i još uvijek nismo odustali od njih. Ako imate vremena, pomoć ne tražite već rješavajte probleme sami: pokušavajte iz koliko kod uglova je potrebno dok ne uspijete jer tako trenirate svoj mozak, tako najbolje učite. Ne budite prestrogi prema sebi, ne žurite po svaku cijenu, radite ono što volite i uspjeh će doći sam od sebe. I konačno, dijelite znanje.